Zapošljavanje radnika izvan EU: lanac obveza poslodavca koji odlučuje o dozvoli

Kad poslodavac u EU zaposli zavarivača iz Kathmandua ili njegovateljicu iz Manile, dozvola se izdaje na temelju poslodavca, ne radnika. Radnik prilaže putovnicu, potpisan ugovor i dokaz o kvalifikacijama. Sve ostalo, ono što odlučuje hoće li predmet proći i hoće li dozvola opstati, leži na strani poslodavca. Poslodavac mora imati pravo da nastupi kao sponzor. Mora dokazati da plaća zadovoljava zakonski minimum. I mora nastaviti prijavljivati promjene nakon što radnik počne raditi. Te obveze čine lanac. Svaka karika je zasebno tijelo s vlastitim testom, a prekid u bilo kojoj točki poništava dozvolu bez obzira na to koliko je ostatak predmeta bio uredan. Ovo je operativni pogled na taj lanac kroz četiri odredišta koja ga vode na različite načine: Njemačku, Nizozemsku, Irsku i Hrvatsku.

Direktiva koja postavlja okvir cijelom lancu

Većina država članica danas vodi zapošljavanje uz sponzorstvo poslodavca kroz Direktivu o jedinstvenoj dozvoli, 2011/98/EU, preinačenu 2024. Ona radniku daje jednu objedinjenu prijavu koja vraća jednu odluku, a ona pokriva i rad i boravak, te postavlja temelj prava na jednako postupanje čim dozvola počne vrijediti. Poslodavcu to znači puno jer je riječ o proceduralnoj kralježnici na kojoj se gradi nacionalni predmet, ali ona ne briše razlike među državama. Svaka članica prenosi direktivu u vlastitu dozvolu i zadržava vlastiti test tržišta rada, pravilo o plaći i režim izvješćivanja. Preinačena direktiva nosi rokove za prijenos koji padaju na države članice unutar razdoblja određenog u tekstu, a točan datum od kojeg pojedina država primjenjuje nova pravila treba potvrditi za tu državu, a ne pretpostaviti za cijelu uniju. Struktura je zajednička. Detalji usklađenosti su lokalni.

Ispod direktive stoji još jedan instrument koji poslodavac osjeti još izravnije. Direktiva o sankcijama za poslodavce, 2009/52/EZ, zapošljavanje državljanina treće zemlje koji nema pravo boravka čini prekršajem poslodavca u cijeloj EU, uz kazne i isključenje iz javnih natječaja. Zato provjera prava na rad nije puka uljudnost. To je zakonska obveza koja pada na poslodavca, a provjere dokumenata koje je zadovoljavaju opisane su u provjerama dokumenata koje čuvaju poslodavca od suda.

Prva karika: imate li uopće pravo biti sponzor

Prije nego što se i jedan predmet radnika pokrene, više država pita smije li poslodavac uopće biti sponzor. Najjasniji je primjer Nizozemska, gdje IND vodi režim priznatog sponzora, takozvani erkend referent. Za većinu ruta za kvalificiranu migraciju tvrtka koja zapošljava već mora imati status priznatog sponzora prije nego što podnese prijavu, a taj je status registracija za koju se poslodavac prijavljuje i koju održava, s vlastitim uvjetima i obvezama vođenja evidencije. Poslodavac koji dogovori zapošljavanje radnika s Filipina pa tek tada otkrije da nije priznati sponzor izgubio je vrijeme koje sam zahtjev za priznavanjem oduzima. Ta ruta, i razlog zašto priznavanje dolazi prije pitanja plaće, opisani su u tekstu najprije status priznatog sponzora, tek onda prag plaće.

Njemačka istu kariku postavlja drukčije. Nema jedinstvene sponzorske licence, ali Bundesagentur fuer Arbeit (Savezna agencija za rad) mora odobriti većinu zapošljavanja prije nego što ono može dovesti do boravišne dozvole, provjeravajući plaću i uvjete za konkretno radno mjesto. Irska pravo na nastup usmjerava kroz Department of Enterprise, Trade and Employment, DETE, koje izdaje radnu dozvolu poslodavcu i očekuje da je poslodavac proveo test tržišta rada koji ta vrsta dozvole zahtijeva. Hrvatska pravo na nastup vezuje uz provjeru tržišta rada koju provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje, HZZ, prije nego što Ministarstvo unutarnjih poslova, MUP, izda dozvolu za boravak i rad. Četiri mehanizma, jedno pitanje: ima li ovaj poslodavac odobrenje da dovede radnika.

Druga karika: minimalna plaća je dokaz, a ne ponuda

Druga je karika plaća i u sve četiri države načelno funkcionira jednako. Poslodavac koji jamči za radnika mora platiti barem primjenjivu plaću, a koja se plaća primjenjuje ovisi o radnom mjestu. U Njemačkoj to znači kolektivnu ili sektorsku normu za građevinu, ugostiteljstvo ili logistiku, a ne tek zakonski minimum. U Nizozemskoj rute za kvalificiranu migraciju nose vlastite pragove plaće koje postavlja IND i koji se svake godine usklađuju s indeksom. Irska General Employment Permit primjenjuje minimalni godišnji iznos primanja koji raste prema objavljenom rasporedu. Hrvatska ponudu uspoređuje s uvjetima potvrđenima u testu HZZ-a.

Iznos se određuje za svaku državu članicu i prilagođava prema vlastitom ciklusu, pa je sigurna praksa navesti prag za godinu podnošenja prijave i dokumentirati osnovu za njega, umjesto da se prepisuje stari broj. Premala plaća jedan je od najsigurnijih načina da se izgubi dozvola. Može potopiti predmet pri odlučivanju, a što je gore, može pokrenuti i oduzimanje nakon što je radnik već stigao, čime se zapošljavanje urušava, a poslodavac ostaje s troškom. Plaća se tretira kao dokaz koji poslodavac podnosi, ne kao broj o kojem pregovara nakon odobrenja.

Treća karika: obveze koje kreću na dan kad radnik stigne

Lanac ne završava kad se dozvola ispiše. Većina država nameće sponzoru trajne obveze, a njihovo kršenje tihi je način da se poništi dozvola koja je uredno izdana. Nizozemski priznati sponzor mora voditi evidenciju i obavijestiti IND o relevantnim promjenama unutar zadanih rokova. Više država traži od poslodavca da prijavi kad zaposlenje završi, kad se promijeni adresa radnika ili kad se promijeni samo radno mjesto, svaki put unutar zadanog roka. Propusti li poslodavac taj rok, on, a ne radnik, je strana koja je u prekršaju.

Tu se hvata sponzor koji je dozvolu shvatio kao ciljnu crtu. Radnik se premjesti na drugo gradilište ili dobije drugi naziv radnog mjesta, raspon plaće se pomakne, a promjena se nikad ne prijavi. Pri sljedećoj provjeri tijelo utvrdi da dozvola više ne odgovara poslu i dozvola se može oduzeti. Obrana je bilježiti svaki događaj koji se prijavljuje uz rok koji ga uređuje te držati ugovor, plaću i naziv radnog mjesta usklađenima s onim što je tijelu prijavljeno na početku. Za širu sliku onoga na što status sponzora zapravo obvezuje poslodavca, pogledajte što zapravo znači jamčiti za radnika za poslodavca u odredišnoj državi EU.

Gdje se lanac prvo lomi

Najčešće puca prva karika. Poslodavac u Nizozemskoj podnese prijavu za kvalificiranu migraciju bez statusa priznatog sponzora, a IND je vrati neobrađenu jer tvrtka koja nije priznati sponzor uopće ne može podnijeti prijavu na toj ruti. Regrutacija je bila valjana, radnik stvaran, a tjedni se gube na prijavu koja nikad nije mogla biti prihvaćena. Isti se obrazac ponavlja i drugdje: irski predmet izgrađen na zanimanju koje ne ispunjava uvjete, njemački predmet s plaćom ispod sektorske norme, hrvatski predmet podnesen prije nego što je provjera HZZ-a završila. Svaki je od njih jedna karika provjerena prekasno.

Werklist vodi izvorišnu stranu ovog lanca iz podružnica u Kathmanduu, Mumbaiju, Dubaiju, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, a kandidate dovodi iz Nepala, Indije, s Filipina i sa zapadnog Balkana, pa se provjere na strani poslodavca potvrđuju prije nego što se predmet radnika pokrene. Ako ocrtavate koridor prema Njemačkoj, Nizozemskoj, Irskoj ili Hrvatskoj i želite da se svaka obveza sponzora postavi prema vašoj struci i broju ljudi, pošaljite nam opis koridora. Razgovarajte sa savjetnikom.